Bezuspešno pokušavam da pronađem pridev koji bi najbolje opisao duh i lepotu Lisabona. Kako jednom rečju dočarati strast fado muzike? Kako opisati lepotu uskih uličica Alfame?
Lisabon je ovom radoznalom putniku bio apsolutno otkrovenje. Nešto kao – love at first sight!
Ne mogu reći da je u pitanju ljubav prema gradu poput one koju osećam prema Aleksandriji (razlozi samo autoru znani!), niti se može porediti sa magijom Rima, šmekom Pariza, ludilom Kaira ili renesansnom Firencom…
Energija Lisabona je posebna! Uvuče vas u vrtlog ispunjen romantikom, čudnom melanholijom i ljubavlju koja ne traži ništa za uzvrat. I znate šta – nema vam druge do da se prepustite.
Lisabon je opušten, romantičan i gostoljubiv grad.
Portugalci su uspeli da, uprkos svim nedaćama koje su ih zadesile- poplave, zemljotresi, ratovi – sačuvaju svoju autentičnost i da se ni po koju cenu ne odreknu tradicije.
Mali štreber u koga se pretvaram svaki put kada negde putujem, dva meseca unapred već je imao odštampan itinerer sa popisom mesta koja ne smem (bukvalno NE SMEM!) propustiti. Ucrtane su strelice na mapi, zelenom bojom označen najkraći put, roze bojom – obilazni put, broj koraka, metri, kilometri, milje, delimična pojašnjenja o atrakciji i tako u – nedogled. Bolest ne bira! Važno je samo da ne boli!
Da se razumemo – Portugal ne počinje i ne završava se Lisabonom.
Doći u Lisabon a ne posetiti magičnu Sintru, bilo bi isto kao obići Vatikan a ne videti Sikstinsku kapelu, ili sedeti u Parizu čavrljati o slikama Van Goga ili Monea, a ne posetitit Orsej.
NA PUTU KA “VELIČANSTVENOM RAJU”
Novi dan – nova avantura.
Vreme je da se na kratko napusti glavni grad Portugala. Krećemo ka Sintri – mestu koje je Lord Bajron prekrstio u “veličanstveni raj”.
Uz pomoć aplikacije Here we go (oh, kakav life-saver!) uspešno manevrišemo lisabonskim sokacima.
Plan nam je da iz Sintre produžimo ka najzapadnijoj tački Evrope – rtu Cabo da Roca, skoknemo do Kaškaiša, odakle ćemo se vozom vratiti u Lisabon. Na železničkoj stanici Rossio dolazim u sukob sa radnicom na šalteru. Ma, da li je moguće?
Njen loš engleski, moj nikakav portugalski i eto problema. Uporno je pokušavala da mi “uvali” povratne karte iz Sintre, iako sam naglasila (više puta!) da se u Lisabon vraćam iz Kaškaiša.
Prevrnu očima, klinku enter na računaru, odštampa kartu, okrenu displey prema meni i pobedonosno prozbori: “Two tickets -thirty two euros!”
Uveliko spremna da započnem novu rundu rasprave (oh, da, imam vremena na pretek!) i baš kada spustih glavu kroz majušni otvor na šalteru da joj “objasnim”, iza sebe začuh glasno coktanje i negodovanje na svim mogućim jezicima. Vratih glavu u prvobitno stanje, zaustavih sočnu psovku na srpskom koja samo što ne skliznu iz usta, duboko uzdahnuh i poraženo pružih ona 32 eura.
-Za šta, bre, 32 eura?- čujem iza sebe. – Karta je 5 eura! Kakva pljačka!
Ne raspravlja mi se. Voz samo što nije krenuo. Zamišljam kako iz ranca vadim zvonce za ovce i stavljam samoj sebi oko vrata.
Ćutimo!
Voz iz Lisabona ka Sintri saobraća radnim danima na svakih 20 minuta (vikendom na sat vremena).
Na šalteru za turističke informacije u Sintri ispostaviće se da je kupovina vozne karte u Lisabonu od 16 eura po osobi zapravo najbolja stvar koja nam se dogodila. I koja će nam kasnije sačuvati brdo novca. Ta karta podrazumeva prevoz iz Lisabona do Sintre, buseve od zamka do zamka, kružnu turu Sintra -Cabo da Roca – Kaškaiš, kao i povratak vozom iz Kaškaiša u Lisabon (stanica Cais de Sodre).
MAGIČNA SINTRA
Na 30-tak kilometara od Lisabona, smeštena između planina i mora, nalazi se čarobna Sintra. Krase je prelepi parkovi i još spektakularnije palate. Od 1995. godine uvrštena je na listu Uneskove kulturne baštine.
Uski put koji vodi od centra Sintre ka veličanstvenim imanjima uvija se poput zmije oko brda. Iza razgranatih krošnji drveća, visokih i luksuznih kapija naziru se milionski vredne vile, hoteli i apartmani. Kažu da je pop kraljica Madona pre dve godine pazarila ovde zamak iz 18. veka.
S obzirom da su imanja poprilično udaljena morate imati u vidu da se sve palate ne mogu obići u jednom danu.
S toga je najbolje odrediti dva, eventualno tri imanja.
Unapred se informišite kako da stignete do imanja. U prilogu se nalazi mapa na kojoj su ucrtane trase i brojevi autobusa.
Autobus br. 434 vozi – Nacionalna palata Sintre (National Palace of Sintra) – Pena Palace – Mavarski zamak (Moorish Castle)
Autobus br. 435 -Nacionalna palata Sintre (National Palace of Sintra) – Quinta da Regaleria – Palace of Seteais – Palace of Monserrate.
Najveće gužve su ispred Pena Palace i Quinta da Regaleria o kojima možete pročitati više na blogu. Nažalost nije bilo vremena za posetu Nacionalnoj palati Portugala, najstarijoj kraljevskoj palati koja je bila dom portugalske monarhije poslednjih 500 godina. Danas je ona u vlasništvu Vlade Portugala i koristi se za oficijelne prijeme.
Mistični zamak Quinta da Regaleira u svojim vrtovima krije mnogobrojna iznenađenja. Najimpresivniji je Bunar inicijacije za koji se veruje da je služio za okultne obrede. Ovaj bunar je tek skoro otvoren za javnost. Izgrađen je početkom 20. veka po zamisli veleposednika i bogataša Antonia Augusta Karvalja Monteira, pa je zamak poznat i kao zamak Monteiro Milionera.
Bez Palate Pena, Sintra ne bi bila ono što jeste. Teško ju je definisati. U arhitektonskom smislu skoro je nemoguće odrediti kom stilu pripada. Uočava se zbrka stilova – gotički, manuelni, neoklasični. Neko je napisao da je karakterišu “mašta, nesvesnost, loš ukus, imrpviozacija”.
Mavarski zamak (Morish castle) izgrađen je kao odbrambeni bedem i najstarija je građevina u Sintri. Sagradili su je Mavari u 8. veku. Danas se mogu videti samo delovi zida koji se spuštaju niz brdo Sintre. Kažu da se sa ovih zidina pruža veličanstven pogled na Atlantrski okean. S obzirom da se nalazi ispod Pena palace, najbolji pogled na Mavarski zamak pruža se baš sa ove palate.
NA KRAJU SVETA
Nestrpljiva sam da krenem dalje. Toliko želim da vidim taj čuveni kraj Evrope.
Vozimo se u pravcu zapada i nakon pola sata vožnje autobus (broj 403) se zaustavlja.
Poslednja stanica.
Što bi rekli u Ko to tamo peva – “Dalje nećeš moći!”
Mesto simboličnog naziva – Cabo da Roca, ili u prevodu Rt Stena.
Znači to je to!
Pre nego što će biti otkriveni drugi kontinenti, Portugalci su za ovo parče zemlje mislili da je kraj sveta.
Stojimo na rubu litice visoke 140 metara iznad Atlantskog okeana. Fascinira me pomisao da ja mogu biti prva ili poslednja osoba u Evropi koja će videti zalazak/izlazak Sunca.
Na samom rtu nalazi se kompleks zgrada sa velikim svetionikom koji je ujedno i najstariji u Evropi. Sagrađen je 1772. godine. Levo od svetionika utabanom stazom dolazite do spomenika na čijem vrhu se nalazi krst. Tabla je spomeniku pridodata 1979. godine. Pored natpisa Cabo da Roca uklesani su stihovi najpoznatijeg portugalskog pesnika Luiša Kamoeša kao i geografska širina i dužina mesta (38 stepeni 47 min severne geografske širine i 9 stepeni 30 istočne geografske širine).
U prodavnici suvenira turisti kupuju sertifikat sa svojim imenom, odnosno dokaz da su boravili na najzapadnijoj tački Evrope.
Preporuka svima je da prilikom posete rtu ponesu topliju odeću. Čak i kada je leto Atlantski okean može da bude nemilosrdan, te da donese obilne kiše i naglu promenu temperature.
Kao potvrda gore navedenog saznale smo da samo dan ranije turisti nisu mogli da priđu spomeniku zbog snažnog nevremena. Vetar koji je dolazio sa Atlantika podigao je pesak i prašinu tako da se prst pred okom nije mogao videti. Kažu da se baš na ovom mestu vidi sva snaga prirode sa kojoj ne bi trebalo da se zameramo.
KAŠKAIŠ
Pada mrak. Po povratku u Lisabon svraćamo u Kaškaiš, malo mesto na ušću reke Težo.
Ovo nekada siromašno ribarsko mesto svoj ekonomski procvat doživljava najpre kada kralj Luiš I donosi odluku da tvrđavu Palacio de Citadela pretvori u svoju letnju rezidenciju. Posebno važan period za razvoj grada bio je period posle Drugog svetskog rata kada su, zbog neutralnosti Portugala, vladari evropskih dvorova svoj azil pronalazili u Kaškaišu ili susednom Eštorilu.
Godine 1926. po prvi put se uspostavlja železnički saobraćaj između Kaškaiša i Lisabona.
Danas se Kaškaiš može pohvaliti novom i modernom marinom, raskošnim vilama, lepim plažama i još boljim restoranima. Na meniju – prvoklasna portugalska vina, riba i prasetina.
Od zanimljivih turističkih atrakcija izdvajaju se -tzv. Usta đavola (Boca di inferno), veoma slikana visoka stena, ili Muzej Kaštra Gimarainša u kome se čuva Hronika don Alfonsa Enrikeša Duartea Galvana. Tu se može videti skica Lisabona pre nego što je potopljen vremenom i sravnjen zemljotresima.
Mogu priznati da smo tu jele najbolju ribu u Portugalu.
Poslednjim vozom, punih stomaka i omamljene od vina vraćamo se u Lisabon.
P.S. Nadam se da sam vas svojom pričom uverila da Sintru, Cabo da Roca i Kaškaiš stavite na svoju bucket listu.
Leave a Reply